Nakon prezentacije u Azienda Romana Mercati, uslijedila je kratka pauza pa Okrugli stol pod nazivom “Budućnost je u prošlosti” iza kojeg se skrivala rasprava o samoniklom bilju i njegovoj važnosti za život ljudi na Hvaru, ali i Italiji, ali i postavilo pitanje “Koliko nam ono znači za budućnost?” Pozdravni govor i ovog puta održala je Ines Šprem, ataše za kulturu VRH-a u Rimu.
Divje zeje
Na Hvaru se koristi naziv “Divje zeje” za skup biljaka koje se sakupljaju u jesensko-zimskom periodu, sve do ranog proljeća, kada počinju cvasti pa više nisu prikladne za jelo. Te iste biljke u Srednjoj Dalmaciji zovu se “Mišanca” ili “Mišancija”, a sačinjava ih najvećim dijelom porodica Asteraceae, poput maslačka, cikorije i dr., a od drugih biljnih porodica često se koristi mak, koromač, divlji luk. Ovaj naziv “Mišanca” podsjeća na “Mistacanza romana” talijanski naziv za isti skup biljaka, ali s jednom razlikom, kod nas se one jedu kuhane u vodi, dok u pokrajni Lazio ih jedu sirove kao salatu. Većina ovih biljaka se smatraju korovnim vrstama, ali unatoč tome mogu biti vrlo korisne, kako smo spomenuli, one su omiljeno jelo u Dalmaciji. Naročito je interesantna njihova veza sa Veliki tjednom, kada se na Hvaru jedu, u znak posta. Otok Hvar bogat je biljnim vrstama pa se može podičiti prekrasnim krajolikom, u kom se isprepliću divlje raslinje, vinove loza, masline, smokve i dr. mediteranskih kulture. Ove biljke imale su veliku važnost u doba velike gladi nakon dolaska pošasti vinove loze…
Ispričala nam je Ivana Krstulović Carić, dipl.ing.agr.
Divje zeje, bilo je vrlo važno za opstanak stanovnika otoka Hvara u doba rata. Profesorica Zorka Bibić, pročitala nam j svoju kratku priču, napisanu po istinitom događaju pod nazivom “Je znoš ca nojboje opisije glod?”
… ako te u strahu ne paralizira zvuk aviona, jezivo brektanje i cvilež motora, potraži zaklon po poljima, među visokom travom, pod čempresima, sakrij se u trim, čekaj i bdij dok nebo ne prekrije tišina i, naposljetku, pjev ptica, cingurli-fingurli, krrrrrrr,trrrrrrr,krik,krik u granama. Tad znaš da je gotovo. Slobodni ste. Možeš pronaći nešto djeci za ručak ili večeru. Traži divlji luk, maslačak, matereduh, materodicu, tušt, pjantavinu, sitne, sitne golubice, napregni te suzne, preplašene oči neka traže, gledaju, neka vide blago među svom tom travom, uberi nekoliko rukoveta, stavi ih u džep i trči doma koliko te noge nose. Zakuhaj vodu, dodaj soli, ako je imaš, skuhaj travu, ocijedi je i začini kvasinom. Ulja više nema…
Ova priča o teškim vremenima, ganula je sve prisutne.
Arheologinja, Ilaria Gradante iz Udruge Vita Romana pričala je o važnosti samoniklog bilja u prošlosti, kada su ljudi često selili i njihovo dobro poznavanje samoniklih vrsta bilo je važno za preživljavanje. Gdjegod bi se zatekli, mogli su pronaći nešto za jelo. A iz tog doba potječe i jelo sa nekoliko vrsta grahorica i samoniklim biljem, koje su nam u Udruzi Vita Romana pripremili za kušanje.
Vita Romana fotografija Tony Scigliano
I na ovom događanju surađivali smo sa prof. Ernestom Di Renzom, antropologom, koji se posebice zanima za divlje bilje i sam ga često koristi. Istaknu je njegovu važnost ne samo za hranu, već i za razvoj čovjeka, jer potraga za divljim biljem iziskuje razvijanje svih osjetila.
U Italiji se vrlo dobro ovim znanjima služe Moližani, a među njima i naši daleki rođaci Moliški Hrvati, koje smo na svom putu također posjetili.
I naravno priče je trebalo potkrijepiti dokazima pa su posjetitelji uživali i u “Divjem zeju” i “Srednjovjekovnom zuppa od samoniklog bilja i grahorica
“, slanim srdelama, ali i hvarskim slasticama poput Cvita, Starogrojskih paprenjoka, Arancina i Figolina Ženske Zadruge Faria, a sve to naravno dobro se slagalo uz čašu hvarskog vina!
OVU TURNEJU ORGANIZIRALO JE VELEPOSLANSTVO RH U RIMU, OSOBITOM ZASLUGOM GĐE. INES ŠPREM, ATAŠEA ZA KULTURU, U SURADNJI S UDRUGOM “HVARSKI VINARI”, A SUFINANCIRANA OD STRANE TURISTIČKIH ZAJEDNICA SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE, GRADA HVARA I OPĆINE JELSA.
